10.06.2018.

...

Sebe si iz mene iscupao.

21.02.2018.

A ja sam sa tobom i kad nisam...

Kako vrijeme odmiče, vidim koliko mu sve više falim. Mislim i prije je govorio da mu falim, da me se poželio, da želi da je pored mene, ali sada to pokazuje i postupcima. Sve više me zove da pričamo umjesto da pišemo. Samo sada sve više osjećam i ljubomoru. I to ne onu klasičnu mušku, vezano za druge muškarce. Već ljubomoru što sam sa drugim ljudima, a ne mogu biti sa njim. Pa tako nije shvatao zašto ne mogu pričati kad sam u autu sa roditeljima i bratom, šta fali tome. I džaba sam ja objašnjavala, da mama sluša svaku riječ, da ne mogu fino da mu opišem šta se dešavalo ili da ispitujem njega, sa druge strane onda moji ćute jer realno ne čuju se od mene. Druga situacija se desila danas, kad je tražio da priča sa mojom najboljom drugaricom iz razloga što sam stalno sa njom. I kad sam ja pitala da li je to zato što ne vjeruje da sam snjom, odgovor je bio ne, čuo sam joj glas znam da si sa njom, ali eto da čujem kako si od nje. I kako vrijeme odmiče i meni fali sve više što je i logično negdje, ali opet još uvijek njegov dolazak je daleko. Dijeli nas okean i 5 mjeseci. Bože ubrzaj te dana više...

05.02.2018.

A šta ako izgubim dio sebe, koji sam poslala sa tobom?

Ponekad se zapitam čemu sve ovo? Da li vrijedi davati toliko sebe, a opet biti u neizvjesnosti. U neizvjesnosti novog početka, ili nastavka nečeg starog. Pomalo me pritišće sva ta daljina. Fali za sve što dolazi. A iskreno onda se prepadnem i njegovog dolaska. Pomislim da sam nas previše idealizovala, da ništa neće biti više isto. Da jedno od nas više neće osjećati isto, da će se izgubiti ono što smo imali. Bojim se da kad dodje da više neću znati da funkcionišem u dvoje sa njim. Jer daljina me promjenila, naučila sam da sama oblikujem svoje dane, da se ne trudim oko nekoga do koga mi je stalo. Da radim nešto onda kad se to meni radi, ako mi se ide ja odo, ako mi se ne ide onda ni neću ići. Navikla sam da mu prepričavam svoj dan, šta sam radila, gdje sam bila, a ne da ga dijelim sa njim, da je i on sam u mom danu. Sa druge strane sam mu dostupna uvijek kad on može da piše, što se toga tiče ja sam podredjena njemu, što i jeste normalno ipak on radi i sve ostalo. Ali mene je sad i to počelo da stišće, ne zato što želim manje dopisivanja, čak šta više. Ne znam upala sam u čudno raspoloženje, mislim da mi sad istinski fali. Da je ovo onaj prelazni period kad znaš kad će kraj ali ga ne nazireš još uvijek. Gubim osjećaj za njegovo prisustvo. Mislim da mu se više ni mirisa ne sjećam, a ko za inat niko ni u prolazu nema njegov parfem, da ga osjetim bar na tren. I tako iznenadim sama sebe kad osjetim ljubomoru, jer vidim par. Nebitno da li je poznat ili ne. Kad vidim kako se grle, ljube, kako samo sjede ili hodaju zajedno. A neko moj nijentu pored mene, a ja ga želim. Tako mi treba njegovo prisustvo, da otjera sve ove strahove...

21.01.2018.

Al' ne dam nas!

Nemam više potrebu da ovdje pišem svaki dan. Ne zato što mi je manje stalo, ili zato što mi manje fali, već zato što sam sigurnija u nas sve više. Prije sam dolazila ovdje i pisala kako bih na neki način otjerala strahove, dokazala sebi (nikad drugima). Nekad sam to radila i da bih ostavila trag, da nas učinim stvarnima, jer sam ponekad mislila da sanjam. Zar može dvoje ljudi da se tako povežu za kratko vrijeme, kao što smo on i ja? Očito je da mogu! Eh da polako prolazi i drugi mjesec kako je otišao, čekam da otkuca i taj treći mjesec pa da kažem za 5 mjeseci mi je tu! Nekako tih 5 mjeseci tako fino zvuči. Prvo je bili 8 nezamislvih, onih mojih pa 8 mjeseci je više od pola godine i njegov odgovor pa da jeste! Onda smo došli do 6 mjeseci i rekli, eh sad je pola godine sad smo smanjili onaj dio koji je prelazio pola. A kad nam ostane 5 mjeseci znači i da smo od onih pola godine počeli krasti dane. Još uvijek ne mogu dočekati one mjesece kad ćemo biti tako blizuuu kraju čekanja. Još uvijek njegova poruka crta osmijeh na mom licu, još ih željno iščekujem. Još uvijek dijelove dana dijelim po tome Boris ne može da piše i dijelvi dana kad može da piše. Veza na daljinu toliko promjeni čovjeka, njegov odnos prema ljudima. Znam da će zvučati kao kliše ali više počneš cijeniti ljude koji su pored tebe, lakše pustiš ljude koji te ne zaslužuju. I naravno na kraju čekam te!

02.01.2018.

I dalje brojimo...

I tako ušla sam u Novu godinu bez njega. Uspjela sam da ne zaplačem nikako, iako mi je baš falio. Par puta suze su bile na ivici, ali sam hrabro izdržala. Ne znam kako? Pomoglo je i to što je pisao u ponoć. Još malo pa će nas dijeliti 6 mjeseci, polako broj opada. Jeste da ne opada dovoljno brzo ali dobro. Više ne mogu ni opisati koliko fali, koliko mi treba i koliko sam ga se poželjela. Živim za dan kad ću dobiti poruku: "Došao sam!" I već sad znam da neću moći povjerovati u te riječi. Tad će realnost postati bolja od snova. Trenutno mi ne preostaje ništa drugo nego da čekam...

15.12.2017.

Mi i samo mi!

Ma ne dam ga nikome. Ne mogu da opišem koliko mi je stalo do njega. Ovih dana smo tako srećni. Uopšteno mi nemamo svadje, ili rasprave. Nekad mi zasmeta što se ne čujemo onoliko koliko bih htjela, ali on i nije baš krov za to, već posao. A opet naše dopisivanje ne dam nikome. Draže mi je pisati sa njim 5minuta nego sa nekim drugim momcima cijeli dan. Svi su dosadni i nisam zainteresovana, pa ja čekam njega. Čekam da me zagrli, poljubi, dira mi kosu. Da ležimo, gledamo film i uživamo. Da ga tjeram da gledamo romantične filmove, pa da ide da ih podigne. I onda dodje sa tri filma i kaže ima i za tebe jedan. Prvo odgledamo moj, pa počnemo njegov i naravno da zaspim na pola njegovog filma. I onda osjetim kako me polako budi i govori ajmo u krevet. I kad predjemo zagrli me i tako uspava. Sve mi to fali, ali znam da će sve to biti kad mi dodje. I zato jedva čekam!

12.12.2017.

Sreća si ti!

Kad vam je stalo do nekoga, ništa vam nije teško. Čak i da spavate u prekidima i ne zaspite do 2h, a ustajete u 7h, pri tome volite spavati i ostali bi budni i duže da on ne prekine dopisivanje da bih ja zaspala. Nije vam teško na zvuk poruke uzeti telefon i odgovoriti, iako spavate i ni ne vidite ekran. Jer je jače od vas, jer želite. Daljina je prevelika i jedino vas to spaja. Odrekla bih se i puno većih stvari od sna u tom trenutku, samo da znam da je tu pored mene, makar i preko poruka. To je jedona blizina, poruke i pozivi. Ali hej, već je jedan dan manje od 7 mjeseci. Rekli smo dan po dan i ide nam. Sa usponima i padovima borimo se. Borimo se i sa tim što nije textopisac (romantični) kako on to kaže. Ali sa njim je sve romantika, samo on toga nije svjestan. Polako kažem mu postaćeš i hoće! Jer znam da mu je stalo.

11.12.2017.

Ja te čekam...

Pa ja ne mogu bez njega. Bez njegovih blesavih poruka. Svaka njegova poruka je jedan osmijeh. Juče sam ga zezala kako će kad se vrati morati isprobavati samnom maske za lice. Kaže kako da ne. Ja nastavljam da hoće i da ću mu da kupim one što su protiv bora, i za zatezanje lica, jer je on eto stariji od mene. On sav srećan piše kako izgleda kao da ima 20 godina, ne zna da ću i taj odgovor da pobijem. Odgovaram pa super, taman da zadržiš tu mladost što duže i šta će tu se predaje. I onda uhvatim sebe kako sjedim sa porodicom u dnevnoj i smješkam se dok pišem. Sreća svi su u svom svijetu pa pa ne obraćaju pažnju. Inače odmah bi krenulo zezanje, od kojeg ne bih mogla da se odbranim. Zadnjih par dana me ne probude njegove poruke. Ne zato što ih ne piše, već ih jednstavno ne čujem. I onda ustanem i vidim kako je on pisao, prvo da mi kaže da lijepo spavam, pa da pošalje poljupce i onda kad završi sa poslom još jednom kaže da lijepo spavam (iako ću ja već tad ustati za par sati) i da i on ode spavati. I naravno da dan počne na najljepši mogući način dok onako iz polusna čitam njegove poruke i odgovaram na njih. Puno je lakše tako ustati iz kreveta. Danas je tačno mjesec dana kako je otišao. Znači još 7 mjeseci. Jedva čekam da bude 7 mjeseci kako je otišao, a da ga čekam još mjesec. Polako biće i to!

10.12.2017.

Srećan kraj?

Već par dana razmišljam o tome kako ne želim da pišem post, ne znam zašto to i sada radim? Na koliko još načina mogu da kažem da mi fali? Da me boli što nemam njegov dodir? Volim decembar, ali kad pomislim da za Novu neće biti tu uplašim se. Kako ću ja? I pozivi stižu i svi me zovu negdje sa njima da idem, a ja bih samo da se skupim, pokrijem dekom i budem sama tu noć. A bojim se da ću se raspasti tako. Ma da mislim da ću se raspasti svakako. Nisam znala da nedostajanje može da se osjeti i fizički. A toliko dana je još ostalo. Kako do kraja? A moramo!

05.12.2017.

Zbog tebe!

Hvala ti što svaka tvoja poruka u meni izazove sreću. Hvala ti što nikad ne kukaš u porukama kako ti je teško (a znam da jeste). Hvala ti što govoriš kako vrijeme brzo prolazi, još malo i prošao je jedan mjesec. Hvala ti što stalno zezamo jedno drugo, pa dok pišem poruke i čitam tvoje moram da se smijem. Naša veza je srećna i pored svega. Imamo jedno drugo, šta nam više treba. I znaš još nisam odlučila da li ću da ti pokažem ovaj moj blog. Mislim da ću tu odluku donjeti tek kad dodješ. Ali sasvim je nebitno da li ćeš čitati ovo ili ne. Svakako sve što sam napisala sam ti ili rekla ili pokazala djelima. A to je bitnije. I ne znam šta da napišem više, a da se ne ponovim. Ah da, sad mogu da idem da spavam dobila sam svoju dozu tebe do ujutru! Čekam te.


Stariji postovi



Made:~honeeybee
Left:1985